Iako je ovaj blog namijenjen uglavnom sadržajima tehničkog tipa, ovaj put ću objaviti nešto što nije baš takvog karaktera. Iako sama tema ima veze sa IT svijetom, kako se i iz naslova da zaključiti, ne predstavlja baš afirmativan stav prema svemu što odatle dolazi. Ovo sam napisao u formi kolumne za INFO magazin a ovdje želim podijeliti sa vama koji čitate moj blog.
Zaista bih bio zahvalan za komentare i mišljenja po ovom pitanju :
Vjerujem da nisam prvi kojem je palo na pamet da između Facebook-a i Interneta postoji prilična sličnost u nastanku, makar danas Facebook bio samo jedan od Internet servisa. Naime, Internet je (nakon što je prestao biti vojni projekat) u svojim začetcima bio upravo akademska mreža namijenjena razmjeni informacija između studenata i profesora na par američkih univerziteta. Projekat Facebook-a počeo je sa sličnom namjenom, kako bi se lakše povezale kolege na fakultetima. Kao i Internet, i Facebook je doživio vrlo brzu popularnost, te na žalost takođe vrlo brzo postao prebukiran suvišnim i mahom beskorisnim informacijama. Posmatrajući razvoj Facebook-a u prethodnih godinu dana lako se može primijetiti da prelazi vrlo sličan put kakav je Internet kao medij prošao u svojim početcima.
Da se razumijemo, imam account na Facebook-u. Nisam baš naročito aktivan, radije bi se reklo da to vrlo pasivno i rijetko koristim, ali u zadnje vrijeme zapravo pokušavam shvatiti u šta se to sve pretvorilo. Od odlično zamišljene ideje povezivanja ljudi sličnih interesovanja, ili ljudi koji su iz bilo kojih razloga izgubili kontakte, Facebook se vrlo brzo pretvorio u sociološki vrlo zanimljiv fenomen koji suštinski vrlo liči na takođe megapopularne serijale tipa „velikog brata“. Ako se ne slažete u prvi mah sa mnom, razmislite još jednom.
Pogledao sam prije neki dan nasumično svoju početnu stranicu Facebook-a i na istoj sam mogao pročitati uglavnom rečenice ovog tipa : „xy se dosađuje...“, „xx čeka petak..“, „yy mrzi ponedeljak“, „zz gleda film sa svojim dragim...“,“xz mamura nakon derneka...“ i slične komadiće privatnog života mojih navodnih Facebook prijatelja, te njihove slike, filmove, muziku itd. Na stranu što su mi ovakve informacije krajnje beskorisne, njihova rasprostranjenost zapravo pokazuje želju ljudi da podijele manji ili veći komad svoje privatnosti odnosno trenutnog raspoloženja sa ostalima, kao i želju ostalih da to vrlo aktivno čitaju i komentarišu. Nije li ovo zapravo definicija Velikog Brata? Stvarnih kontakata ljudi na Facebook-u zapravo je sve manje i manje, ako ih je ikad i bilo. Pri kreiranju samog accounta na ovom servisu vrlo brzo sam dobio par desetina Friend requesta od strane ljudi koje poznajem ili sam nekada poznavao ili sam s njima zbog rata izgubio kontakt. No zanimljivo je da ponovo uspostavljeni kontakt preko Facebook-a najčešće i počinje i završava upravo tu. Gotovo niko nakon uspostave „odnosa prijateljstva“ na Facebook-u i ne pokušava ostvariti neki dublji kontakt, makar to bilo kroz mail. Dovoljno je izgleda imati što više ljudi koje dnevno možeš pratiti tako što ćeš neumorno čitati šta rade u kojem trenutku.
Pored toga, imamo mogućnost i da se ostalima predstavimo onako kako bismo željeli da nas vide, što često nema baš veze sa realnošću, pa čak i da lažiramo identitet. Niko ne brani.
Otvaranje gomile Facebook grupa raznih namjena uglavnom ima još manje smisla. Još bih nekako i mogao shvatiti grupe koje objedinjuju ljude sličnih interesovanja, mada se i tu uglavnom aktivnosti svode na razmjenu slika, ali grupe tipa „Dajmo podršku za ovo ili ono, ovoga ili onoga“ su u najmanju ruku sulude. Kakvu podršku uopšte možemo nekome dati putem Facebook-a? I koliko nekome kome je pomoć zaista potrebna znači podrška sa Facebooka? Misle li zaista ljudi da su učlanjivanjem u takvu grupu nekome pomogli? Nadam se da ipak ne misle, jer ako idemo u tom smjeru onda zaista možemo očekivati sve manje i manje stvarne pomoći bilo kog tipa. Virtuelna pomoć i podrška ovog tipa očito preuzima primat.
Na sličan način su mi nerazumljive i kojekakve peticije i halabuke za ukidanje pojedinih facebook grupa. Daleko od toga da podržavam promovisanje fašističkih i sličnih ideja, ali kakva je razlika između otvaranja klasičnog web sajta na kojem bi se promovisao recimo fašizam ili bilo koji drugi tip mržnje, i otvaranja facebook grupe sa istim sadržajem. Suštinski nikakva, ali u pristupu prema njima postoji ogromna razlika – Facebook su ljudi počeli doživljavati kao neki dio sebe (jer na kraju i daju dio sebe preko Facebook-a) pa im i narušavanje i ugrožavanje takvog okruženja smeta. Internet je s druge strane mnogo manje personaliziran, pa je i takve sadržaje lakše zaobići.
Naravno da razumijem da u pozadini svega toga leži jedan novi vid marketinga te naravno novac, ali mi je zaista zanimljivo koliko su se ljudi „primili“ na to i koliko su spremni dati sebe bez ikakvih pitanja, a da toga nisu ni svjesni.
Da vidite nekoga da Vas ili vaše dijete slika na ulici vjerovatno biste bili prilično uznemireni i najvjerovatnije bi se tome protivili. No s druge strane, viđao sam Facebook profile sa stotinama slika ljudi te njihovih porodica u raznim situacijama. Obično, takvi Facebook članovi imaju na stotine „prijatelja“ kojima su ti sadržaji dostupni. Vrlo je malo vjerovatno da bi svim tim „prijateljima“ pokazali slike da Vam dođu na vrata ili jednostavno požele slikati Vas ili Vaše dijete.
Gomila pratećih servisa koji na Facebook-u niču kao gljive čine ga još i manje upotrebljivim (sjetim se ovdje prvih verzija Nero softvera...). Stotine kvizova, anketa, slanja kojekakvih virtualnih poljubaca, cvijeća i čega sve ne, sve više zatrpavaju onu suštinsku namjenu ove izvorno odlične ideje i dobre tehnologije, a sve više omogućavaju ljudima da sve ono što bi radili u stvarnom kontaktu sada rade virtualno. I vjeruju da je to isto.
Ne mogu se složiti sa tim. Bavim se kompjuterima u vidu profesije više od 16 godina i mogu reći da mi oni čine dobar dio života. Ali čak ni kao takav zagriženi informatičar ne mogu prihvatiti za normalno da ljudima šaljem zagrljaje i poljupce preko Facebook-a, kao ni da nekoga kome stvarno treba pomoći podržavam na taj način. Postoje stvari koje kompjuteri i Internet neće nikada moći zamijeniti. I ne trebaju.