Evo jedne interesantne teme, ne baš tehnološki orijentisane, ali potencijalno zanimljive svima koji su profesionalno angažovani u IT-u. Ovo je zapravo kolumna koju sam objavio u INFO Magazinu, ali smatram da bi se i ovdje mogla napraviti lijepa diskusija o ovoj tematici :
Malo ko voli da misli na starost.Čak i oni koji spadaju u kategoriju starih ljudi, često to sebi ne žele priznati. Sam pojam starosti najprije asocira na sve ono što jesmo i možemo, a nećemo više biti i moći. Ili, sa druge strane, na ono što smo bili i mogli, a više nismo.
Sa profesionalnog aspekta, starost uglavnom označava penziju. Iako bi po nekim lijepim definicijama to trebalo da označava period u kojem će čovjek uživati u plodovima svog (minulog) rada, to kod nas uglavnom nije tako, pa penzija predstavlja početak jednog teškog i neizvjesnog razdoblja. No, time se ovdje neću baviti. Ono što je predmet mojih razmišljanja u ovoj kolumni je odgovor na pitanje – može li čovjek se penzionisati kao informatičar? Ili, postoje li uopšte stari informatičari?
Razmislimo prije svega malo o nekim predrasudama. Ako pokušamo neko zanimanje vezati za asocijaciju koje ono izaziva u kategoriji starosti, dobit ćemo vrlo šarolike rezultate. Probajte i sami : pomislimo li na pojam „profesor“ većini će ljudi to u glavi stvoriti sliku ostarijeg čikice, negdje na granici penzije. Pomislimo li na pojam „činovnik“ , asocijacija u većini slučajeva ide na neki „Gustav-like“ tip u srednjim (recimo četrdesetim) godinama. S druge strane, zanimanja poput „vojnik“, „policajac“, „vatrogasac“ i sl. uglavnom vode asocijacije na mlađe osobe. Pomislimo li na zanimanje „ljekar“, nekako bismo podsvjesno voljeli da je to neka malo starija osoba.
No, pravo pitanje ovdje je kakvu asocijaciju izaziva termin „informatičar“? Namjerno koristim ovu riječ, iako ona danas ne znači gotovo ništa, osim činjenice da se taj koga tako nazivamo na neki način bavi računarima. No, zbog velikog broja različitih IT zanimanja, za namjenu ovog teksta je i ova odrednica dovoljna. Šta je dakle, po defaultu, informatičar? Većina će reći da je to muškarac u dobi od 20 do 30 godina i možda navesti pokoju psiho-fizičku osobinu, koje se obično vežu za ovu kategoriju ljudi. Izuzmemo li sada iz razmatranja činjenicu da se kod nas žene rijetko dovode u kontekst informatike, vezati pojam „informatičar“ za nekog od 50-ak godina, za današnja poimanja stvari uglavnom nije moguće. Informatičar jednostavno mora biti MLAD čovjek. I tačka. Zašto je tako?
Vjerovatno na prvom mjestu zbog toga, što se informatika, kao nauka, vrlo razlikuje od većine ostalih. Podložna je promjenama više nego i jedna druga, a dugogodišnje iskustvo na nekom polju u informatici, često može biti otežavajuća okolnost za usvajanje novih stvari, opet za razliku od većine drugih zanimanja, gdje čovjeku sa godinama iskustva raste i „cijena“. Kod informatičara to jeste tako, ali samo do izvjesne granice koja je postavljena mnogo ranije nego kod drugih.
Moj prvi kontakt sa računarom desio se prije tačno 20 godina. Tada sam imao 12, i Commodore 64 koji su mi tada roditelji kupili, vrlo vjerovatno je odredio moj život u profesionalnom smislu. Ne mogu za sebe reći da se baš 20 godina profesionalno bavim računarima, no to i nije tako važno. Ono što želim reći da iskustva koja sam sticao tada i još par godina kasnije na Amigi (sve do doba PC-a), nemaju veliku upotrebljivu vrijednost za sve ono što je došlo kasnije, iako sam se na računaru vrlo brzo prestao (samo) igrati.
Moji profesori „informatičkih predmeta“ na fakultetu,neposredno iza rata, svoje uspjehe,znanja i iskustva sticali su u vremenu bušenih traka i računara koji su zauzimali cijele sobe. I pored želje koju su nesumnjivo imali da nas nešto nauče, rezultati, koji su se mjerili programima pisanim u Cobolu i Fortranu (često na papiru), su bili vrlo slabo upotrebljivi u stvarnom životu u kojem su Windows 95, NT i Visual Studio već osvajali svijet. Iskreno se nadam da je danas malo drugačije.
Razmišljajući na ovaj način, postavljam sebi pitanje, kakvu vrijednost će ovo što danas učimo imati za 15-20 godina. Koliko će tada sve ovo što danas radimo vrijediti? I gdje ćemo i na čemu raditi mi koji danas u svojim tridesetim godinama vjerovatno dajemo svoj maksimum kada je u pitanju napredovanje, učenje, rezultati i sl. Hoćemo li se moći penzionisati kao informatičari?
Ja nisam u to siguran. Takvu sigurnost mogu danas imati samo oni koji rade u državnim firmama, gdje godine još uvijek nisu direktno vezano za radnim mjestom. No, takvih firmi je iz dana u dan sve manje. Privatna inicijativa koja je preplavila i našu zemlju, u IT sektoru traži svježu krv. Informatički profesionalci su u našoj zemlji trenutno uglavnom mladi ljudi (do nekih 40-ak godina), iz jednostavnog razloga što većina današnjih zanimanja u IT-u prije 10-15 godina nije niti postojala, a i samo IT tržište u našoj zemlji gotovo da nije ni postojalo. Zato je vrlo teško zaključiti šta će biti sa tim ljudima za 10-ak godina. Hoće li se prekvalifikovati? Ili će biti zamijenjeni kao i stari serveri? Ili će, što bi bilo najbolje, uspjeti svoje iskustvo iskoristiti tako da, bez obzira što ne rade više u produkciji, ipak mogu zaraditi platu? Danas je to vrlo teško reći.
*******
Za kraj ipak jedan malo svjetliji pogled na sve.
U zemljama u kojima IT tržište postoji mnogo duže nego kod nas, ova pojava nije novina i ne donosi takvu neizvjesnost kao kod nas. Ukoliko pratiti kadrovske smjene primjerice u Microsoft-u, mogli ste primijetiti da se na menadžerske pozicije, te na pocizije arhitekata i dizajnera proizvoda i tehnologija uglavnom stavljaju ljudi sa dosta sijedih dlaka na glavi. Takođe, na velikim evropskim i svjetskim konferencijama, vrlo često se kao predavači mogu vidjeti ljudi u pedesetim i šezdestim godinama, koji uz svo iskustvo koje imaju, znaju napraviti vrlo kvalitetna predavanja o novim proizvodima. Iskustvo se dakle može iskoristiti, ako se prepozna i postavi na pravo mjesto.
Kada će se i kod nas razbiti predrasuda o isključivo mladim informatičarima, teško je reći. U zemlji sa ovoliko problema, o IT sektoru i ljudskim resursima unutar njega se razmišlja otprilike koliko i o zaštiti okoline. Za očekivati je da razvoj tog tržišta bolje definiše i pozicije unutar njega. Za sada to ne izgleda pretjerano optimistično.
Za 20-ak godina, možda napišem nastavak ove kolumne.
Ako imate neki komentar na ovo, molim Vas da ga iznesete ovdje. Bit će mi drago pročitati šta mislite.